video zapis s Kube
Nakon 24 dana provedenih na Jamajci, spremili smo kofere i krenuli put Kube. Karte smo uzeli kod aviokompanije Jamaica Air Shuttle za let Montego Bay-Kingston-Santiago de Cuba. Let traje 35 minuta do Kingstona (Jamajka), sleti se na Tinson Pen aerodrom, nakon toga jednominutni let do Norman Manley aerodroma gdje smo pokupili neke putnike. Zatim sat vremena leta do grada Santiago de Cuba. Avion ima 14 sjedala, a bilo je 8 putnika. Za prtljagu su nas dobro oderali, vagali su i predanu i ručnu prtljagu i za svaku kilu preko limita smo plaćali US$ 2 s tim da za dijete nije bilo predviđena prtljaga. Tako smo morali platiti US$ 111, a aerodromska taksa US$ 38 za nas troje. Na šalteru aviokompanije u Montego Bay-u su radile dvije ženske osobe, prilično nesposobne tako da sam izgubio na čekiranju oko 45 minuta, a bio drugi na redu.
Slika: Let iz Jamajka do Kube
Vizu za Kubu smo kupili na aerodromu Norman Manley u Kingstonu (Jamajka), a platili je US$ 25 po osobi, uključujući i dijete.
Sletili smo na aerodrom Antonio Maceo u Santiagu. Do nas dolazi ekipa koja nas prati od aviona do ulaska u zgradu i tamo nam daju papire koje treba ispuniti za ulazak u zemlju. Zatim svatko posebno dolazi na šalter sa papirima i ubrzo biva pušten kroz vrata koja vode do prtljage, ali smo prvo morali proći sigurnosnu provjeru ručne prtljage i nas kroz skener. Vidjeli smo pse koji se muvaju oko trake s prtljagom, vjerojatno su hodali po traci i njuškali, ali mi to nismo vidjeli jer smo bili zauzeti skeniranjem. Uglavnom, velike su provjere kod ulaska u Kubu.
Nosač uzima našu prtljagu i izvozi je iz zgrade, a ja na bankomatu mijenjam eure u kubanske pesose (CUC). Na aerodromu je nepovoljniji tečaj pa je bolje mijenjati novac u banci. Uglavnom, 1 CUC ima vrijednost kao 1 američki dolar. Odmah po izlazu iz zgrade hrpa taxista nudi usluge, a mi odabiremo jednog koji je otišao po auto, a dok sam ja mijenjao novac, on je stao iza mene, a supruga sa čuđenjem gleda auto koji će nas odvesti. Naime, ona nije bila u potpunosti informirana u kakvo okruženje dolazimo. Naš taxi je bio stara Lada, ali stvarno stara. Dva kofera su išla gore na krov, a mi smo se potrpali unutra. Vožnja do grada nas je koštala 15 CUC, a taxista nam je pomogao odnijeti kofere u kuću.Za vrstu smještaja na Kubi smo se odlučili lako jer postoji opcija hotelskog smještaja koja je skuplja i ne omogućuje ono što smo mi htjeli, a to je cjelodnevno druženje s Kubancima. Tako smo se odlučili za smještaj u privatnim kućama koje nazivaju “casa particular”. Kubancima je dopušteno iznajmiti dvije sobe u svojoj kući turistima, a turisti na taj način žive to vrijeme u kubanskoj obitelji. Ova opcija je vrlo zanimljiva jer se na taj način puno sazna o području na kojem odsjedaš pa te mogu uputiti gdje ima nešto zanimljivo i vrijedno za pogledati. Naravno da je cijena manja nego u hotelu.
U Santiagu smo bili smješteni kod čuvene Vivian koji svi toliko hvale pa tako i ja moram pohvaliti jer smo kod nje jeli najbolju hranu na Kubi. Ne samo da je hrana najbolja, nego su i obroci najobilniji tako da nismo uzimali 3 obroka dnevno nego 2. Vivian i Arturo su muž i žena, oboje imaju 25 godina i predaju na sveučilištu. Vivian priča engleski, Arturo jako slabo ili gotovo ništa. U dvorištu prodaju sladoled iz automata, cijene su od 1-6 pesosa (0.25 kn - 1.5 kn) (CUP - moneda nacional).
Inače, na Kubi koriste dvije valute (objašnjenje onima koji ne znaju), jedna je CUC, a druga CUP. CUC ima vrijednost kao i američki dolar dok se za 1 CUC dobiva 24 CUP-a. Dalje ću koristiti kratice CUC i CUP kad navodim cijene pa da se zna o čemu se radi. Valutu CUP nazivaju “moneda nacional”, a za CUC govore “dolar”. Jačom valutom (CUC) se plaća u trgovinama i službenim mjestima, a na ulici se koristi valuta CUP kojom se može kupiti svašta za jako malo novaca. CUP-ove sam kupovao u CADECA-i (Casa de Cambio) bez ikakvih problema iako su neki govorili da turisti ne smiju koristiti tu valutu, a mi smo ju koristili na cijeloj Kubi bez ikakvih problema. Inače, u mjenjačnici (CADECA), ali i u ostalim šalterskim ustanovama red se formira vani na ulici, a ne u samoj ustanovi. Znači, na ulazu stoji zaštitar i pušta unutra onoliko osoba koliko je šaltera slobodno u tom trenutku.
Da se vratimo našem boravku u Santiagu. Vivian i njezin muž su programeri, ali svoj rad teško mogu prodati izvan Kube jer im je Internet toliko spor da je to nemoguća misija. Rekla je kako joj je trebalo tjedan dana za upload od 2 MB.
Jelo kod Vivian je najbolje na Kubi i kada govorimo o omjeru uloženo-dobiveno. Doručak je kod Vivian 3 CUC, a ručak i večera 7 CUC (cijene su za jednu osobu). Jedino je jastog skuplji i tada je jelo 12 CUC, ali jastoga smo dobili toliko da smo jedva pojeli. Vivian nam je organizirala smještaj u svim mjestima na Kubi nakon što sam joj dao naš plan putovanja.
Vodu filtriraju kroz 3 filtera i dobra je za piće, mi smo ju pili i bilo je sve u redu, iako nigdje na Kubi nismo imali zdravstvenih problema, a pili smo vodu iz sustava (osim u Guardalavaci, o tome kasnije). Jedini problem kod Vivian je što je kuća smještena tik uz Avenida de Los Libertadores (La Central) gdje prolazi puno kamiona/autobusa i trube jako rano ujutro.
Slika: Santiago de Cuba
Santiago je lijep grad, a obišli smo ga vozeći se u Coco taxiju, a to je motor na 3 točka sa kabinom, izgleda kao jaje ili kokosov orah po kojem je vjerojatno i dobio ime. Sat vremena vožnje po Santiagu uz obilazak znamenitosti nas je koštalo 8 CUC, a moglo je i manje, ali nisam imao srca više spuštati cijenu. Zanimljivo za vidjeti u Santiagu je Trg revolucije, groblje (mi nismo jer smo malo žurili), katedrala itd. Najbolje je uzeti ovaj Coco taxi i dogovoriti njime obilazak grada, oni znaju što je zanimljivo.
Slika: Trg revolucije u Santiagu
U jednom parku (zaboravio sam ime) ima tipova koji voze djecu u kolima u koja je upregnut jarac. Krug oko parka (oko 200 m) košta 2 CUP (0.5 kn) tako da sam priuštio sinu 5 ovakvih krugova :-)
Kroz Santiago, a i cijelu Kubu ordiniraju i sa triciklima na pedale pa smo i to iskušali, a cijena ovisi o udaljenosti, a obično je to 1-3 CUC. Postoje autobusi koji izgledaju kao neki stari busovi kod nas, ali sam shvatio da je to većinom za prijevoz radnika nekog poduzeća. Obični građani se prevoze u kamionima čije je prikolica malo preuređena za prijevoz putnika i oni uglavnom budu pretrpani.
Slika: Kamion za prijevoz putnika
Evo nekih primjera cijena na Kubi u trgovini (u CUC)::
- konzerva gaziranog pića 0.3l > 0.5 CUC
- voda 5 lit > 1.7 CUC
- ulje 1 lit > 2.4 CUC
- sol 0.5 kg > 0.5 CUC
- brašno 1 kg > 1 CUC
- šećer 1 kg > 2 CUC
- cijelo pile 1200g > 3.3 CUC
Cijene na ulici su slijedeće (u CUP, 1 CUP oko 0.25 kn)::
- rajčica oko 1 kg > 5 CUP
- pizza sa šunkom veličine tanjura > 8 CUP, u Havani je 15 CUP
- banane, 3-4 kg > 15 CUP
- naranča oko 1 kg > 3 CUP
- sendvič sa svinjetinom, treba 3 da se najedeš > 5 CUP / komad
Slika: Pizzerija uz cestu
Auto sam rezervirao i platio preko Interneta mjesec i pol dana ranije, a podigao ga u Santiagu. Išao sam preko stranice http://www.vacacionartravel.com
Dobio sam auto Geely CK 1.5, dosta mjesta u prtljažniku tako da smo sve uspjeli strpati. Na kraju sam auto ostavio na drugom dijelu Kube, u Havani, nakon prijeđenih 2 000 km. Za ostavljanje auta u drugom gradu, tj. drugom kraju države sam platio 100 CUC. Dao sam 150 CUC depozita koji su mi vratili nakon što sam ostavio auto u Havani. Auto sam malo ostrugao dok sam izlazio iz garaže, ali jako malo. Vratio sam ga u Havani kad je već bio pao mrak tako da se ne vidi, ali čovjek koji je preuzeo auto u agenciji je samo pogledao da li je rezervna guma u prtljažniku, ništa drugo nije gledao. Prije preuzimanja auta u Santiagu sam napravio 10-ak slika auta iz svih kutova i to preporučujem svima, iako mi nismo imali nikakvih problema, ali čuo sam za slučajeve gdje ljudi budu optuženi da su napravili štetu, a koja je otprije. Nakon dvije noći u Santiagu krenuli smo prema Guardalavaci, ali smo išli preko grada Bayamo pa onda Holguin, a zatim Guardalavaca. Malo duži put, ali nisam htio voziti sporednim cestama jer su me uplašili da su ceste jako loše na Kubi, na kraju se ispostavilo da su ceste zapravo dosta dobre jer sam ja očekivao najgore. Do Guardalavace ovim putem ima 250 km i vozio sam 4 sata bez žurbe. Autopista (autocesta) je dosta dobra, ali iskrpana pa nije ravna. Većim dijelom je to cesta sa 3 trake od kojih po dvije krajnje za svaki smjer, a srednjom je dopušteno voziti samo za pretjecanje iz oba smjera. Zvuči opasno, ali nije zato jer ima jako malo prometa na cestama. Autopista se ne plaća, a ograničenje je 100 km/h čega sam se držao na početku, a kasnije i po 130 km/h. Policije ima uz cestu, ali nas nitko nije zaustavljao, valjda ne diraju crvene tablice jer znaju da su to turisti.
Znači, Guardalavaca.... Smještaj dobar, kupaonica, kuhinja i dnevni boravak se dijeli sa drugom sobom. Gazdarica kaže da je voda iz sustava pitka, ali budući da smrdi, nismo ju mogli piti pa smo kupovali u trgovini. Pritisak vode dobar što nije slučaj u većini dijelova Kube. Doručak 3 CUC, ručak 10 CUC.
U Guardalavaci smo se vozili kočijom u koju je upregnut konj, inače traže 15 CUC za sat vremena, ali ovaj je nama ponudio za 10 CUC tako da smo se vozili po Guardalavaci razgledavajući zanimljivosti. Plaža je lijepa, a dolaskom na plažu od našeg smještaja mora se proći kroz hrpu štandova sa suvenirima koji uopće nisu skupi tako da smo uzeli nekoliko. U Guardalavaci smo vidjeli neke od najljepših oldtimera i budu parkirani u blizini hotela, a uglavnom služe kao taxi.
Slike: Oldtimeri
Slike: Oldtimeri
Nakon dvije noći u Guardalavaci krećemo na put od 400 km do mjesta Morón budući da je to najbliže mjesto otočiću Cayo Coco, a koje ima privatni smještaj. Tako smo 7 sati putovali po prilično dobroj cesti brzinom 90 km/h, a određeno vrijeme i 120 km/h. Vozili smo se ponovno kroz Holguin, pa onda Las Tunas, Camaguey, a pred Ciego de Avila smo skrenuli desno prema Morónu. Kod vožnje na Kubi jako je bitno poslije svakog raskrižja pitati nekoga da li ste na dobrom putu prema određenom mjestu jer znakovi postoje ispred raskrižja, a situacija je recimo ovakva: radi se o T raskrižju gdje mi dolazimo i možemo ići ili lijevo ili desno. Prije raskrižja je bio znak za određeno mjesto i pokazuje da je to mjesto ravno, ali mi dolazimo na raskrižje gdje moramo ili lijevo ili desno, nema ravno. Ako nema nikoga za upitati za smjer, onda se skrene prema svom nahođenju i pitaš prvog prolaznika, a ja sam za svaki slučaj pitao 2-3 da me netko ne bi zeznuo.
U Morónu se nije bilo teško za snaći jer su nam lokalci pomogli da pronađemo točnu adresu. Jedna je cura vozila bicikl ispred nas sve do kuće koju smo tražili i nije htjela ni čuti kad sam joj ponudio nešto novca za zahvalu što inače neki Kubanci čine samo radi novca. Stigavši u kuću, shvatili smo da odsjedamo kod starijih ljudi i da ne pričaju engleski pa smo komunicirali na španjolskom. Soba je dobra, ima klimu, a u kupatilu pritisak vode slab. Imaju računalo i pristup Internetu u kući koji naplaćuju 5 CUC na sat, ali ja sam probao otvoriti jednu stranicu i odustao, presporo je da bi se koristio. Doručak je 3 CUC i dobije se dosta malo hrane. Kuća se nalazi oko 100 m od policijske stanice, ali ipak sam bio zabrinut za auto. Vlasnici kuće su mi rekli da ima čovjek koji čuva auto preko noći za 2 CUC. Čuo sam već za tu priču, ali ipak sam vidio vlasnika kuće da je sjedio navečer vani, ali ne znam koliko dugo. No, u kući su bili smješteni i ljudi iz Argentine koji su isto imali auto pa sam s njime dogovorio da pita vlasnika za čuvanje auta. Njemu je rekao da je auto siguran i da ne treba ništa plaćati, a meni je uredno naplatio. No, meni je zapravo bilo drago vidjeti auto neoštećen pa mi nije bio problem platiti.
Slika: Željeznički kolodvor u Morónu
Slika: Željeznički kolodvor u Morónu
Iz Moróna smo vozili do otočića Cayo Coco do kojeg ima oko 65 km. Do prije 15-ak godina Cayo Coco nije bio povezan s kopnom, ali kad je započeo turizam na Kubi povezali su ga kopnenim putem nasipajući kamen i izgradili su cestu. Tako je napravljena poveznica duga 30 km i veoma je zanimljivo voziti tim dijelom jer je more s obje strane. Ulaz ili bolje reći cestarinu smo platili 2 CUC i mislim da to je cijena po vozilu, a isto toliko smo platili i u povratku. Dolaskom na Cayo Coco nismo znali na koju plažu da idemo nego smo pitali zaposlenika hotela koji nam je rekao da je Playa Prohibida najljepša plaža na Cayo Coco. Otišli smo do nje i razočarali se, no uvjeren sam da je taj tip pogriješio jer ovo nije mogla biti najljepša plaža na Cayo Coco. Nije bilo nikoga, ali to razumijem jer je bilo oko 10 ujutro, ali opet plaža nije ništa posebno. Odlučili smo produžiti na Cayo Guillermo do kojeg ima još 50 km. Cesta je grbava, ali može se voziti brže pogotovo jer ne vozite svoj auto, nego rentani :-) Na Cayo Guillermo su nam rekli da je Playa Pilar najljepša pa smo tamo i otišli. Ima parking koji cijelo vrijeme nadzire jedan tip, nije rekao da se plaća, ali ljudi mu daju po 1 CUC. Od parkinga do plaže je izgrađeno šetalište od drveta (ne znam kako drukčije reći), širine metar i pol, a s obje strane ima ogradu. Do plaže ima oko 150 metara, a usput je restoran koji je uz štand pića na plaži jedini objekt u blizini. Nakon restorana se dolazi na plažu i ostaje bez daha. To je najljepša plaža koju sam do tada vidio, dokle god pogled seže, more je svijetlo plavo jer je svud sitni bijeli pijesak, a voda je kristalno čista. Na plaži ima hladovine, a može se i ležaljka unajmiti za 2 CUC. Tijekom dana smo vidili mnogo kupača sa narukvicama koje nose gosti all inclusive hotela pa smo shvatili da Playa Pilar vjerojatno i je najljepša budući da mnogi dolaze kupati se tamo, a i hop on/off bus prolazi tamo. Cijene u restoranu su povoljne i može se dobro najesti za malo novaca.
Slika: Put do Cayo Coco
Slika: Put do Cayo Coco
Prilikom povratka u Morón smo povezli jednu ženu koja je stopirala na Cayo Coco, a išla je do Moróna i budući da smo se dugo vozili, imali smo vremena za razgovor pa nam je ona i dala informacije o izgradnji poveznice do Cayo Coco. Isto tako nam je dala informaciju o pizzeriji u Morónu gdje se plaća u CUP-ovima pa smo tako odmah po dolasku otišli tamo, naručili 3 pizze sa šunkom, jedne špagete i dvije Cole u limenci 0.33, a sve to nas je koštalo 50 CUP (12.5 kn). Ukoliko je netko zloban, može lako prevariti prodavače jer oni jako slabo računaju i brzo pogriješe u računici tako da nas je ova narudžba prvo koštala 30 CUP (7.5 kn) i da smo odmah otišli, tako bi i ostalo.
Dvije noći u Morónu i morali smo prema planu krenuti dalje, a iduća postaja je Trinidad, ali nismo htjeli direktno u Trinidad nego pogledati i Santa Claru. Tako smo vozili do Sanctí Spiritusa i otišli prema Santa Clari, ali nismo bili baš oduševljeni viđenim, tj. Santa Clara nije nešto tako posebno da smo put do Trinidada morali produžiti za tu kilometražu. No, mi smo Santa Claru obišli vožnjom u autu, bez izlaženja pa smo vjerojatno i propustili nešto pa zato ne mogu tvrditi da se tamo ne isplati ići. Uglavnom, zbog naše odluke da idemo u Santa Claru, sad smo trebali ići drugom cestom do Trinidada što se pokazalo kao dosta loš izbor, ali to nam je bio jedini ako se ne želimo vraćati i praviti ogromnu kilometražu. Znači, cesta od Santa Clare do Trinidada je u jednom dijelu, nekih 15 km otprilike, toliko loša da smo morali doslovno stati pred puno rupa na cesti, a cesta kojom se spušta u Trinidad je valovita tako da vožnja njome izgleda kao off road vožnja.
Ulaz u Trinidad je dosta uređen, ali kad se prođe krivina po 90, pojavljuje se druga slika. Cesta je još uvijek dobra, ali se dobije osjećaj putovanja u prošlost još 30-ak godina. Budući da je mnogo ulica, stajemo kod skupine ljudi i pitamo za adresu, a tip nam kaže da pozna ženu kod koje idemo, ali kad smo došli tamo, to žena ima samo isto ime kao i ona koju mi tražimo. Tada nam neki klinac na engleskom kaže da je Rita (žena koju tražimo) njegova mama i da nam je rezervirala drugu kuću pošto je njezina puna. Znao sam da laže jer je rekao da mama radi na fakultetu i da će doći tek navečer, a da se mi smjestimo u zamjensku kuću. Otpilili smo ga i naposljetku našli Ritu, međutim, nismo bili zadovoljni smještajem, uredno se ispričali i čak nam je njezin muž pomogao naći kuću koju su nam ponudili 20-ak minuta ranije. Tako smo odsjeli kod obitelji Cienfuegos (tako se prezivaju, nije grad Cienfuegos) koji su nam sobu iznajmili za 20 CUC. Jako lijep smještaj i povučen od ulice, a vlasnici su dobri ljudi, ali ne pričaju engleski pa je komunikacija na španjolski. Auto smo parkirali u zatvoreno dvorište preko puta i to platili 2 CUC za noć.
Slika: Ulaz u Trinidad
Slika: Ulaz u Trinidad
Očekivao sam otprilike sve u Trinidadu ono što sam i vidio, ali opet mi je ostao dojam da je to jedan siromašni gradić sa jako lošim sporednim ulicama na kojima po sredini ceste leži tekućina sumnjivog porijekla, dosta smrdi, a ima i puno gužve. Drago mi je da sam bio u Trinidadu i to vidio jer zato sam i došao na Kubu, ali da je Trinidad nekakva ljepota, ni približno, barem mi tako nismo doživili. Ali kažem, treba doći i to vidjeti i ne očekivati previše jer takvo mjesto nismo vidjeli nigdje na Kubi, a prošli smo 2 000 km autom.
Slika: Trinidad
Slika: Trinidad
Na oko 10 km od Trinidada je plaža Ancon. Ima parking koji se plaća 2 CUC, a na plaži se može unajmiti ležaljka za 2 CUC. Hladovine ima dovoljno na dijelu plaže ispred hotela, a na lijevoj strani (gledajući prema moru) nema hladovine i ležaljki, ali je pješčana plaža i dalje lijepa i mnogi ljudi se tamo stacioniraju.
Slika: Plaža Ancon blizu Trinidada
Slika: Plaža Ancon blizu Trinidada
I u Trinidadu smo proveli dvije noći kao i u svim mjestima do sada, a sad je uslijedio put prema glavnom gradu Kube, Havani. Putem smo prošli kroz Cienfuegos i napravili kratki obilazak autom i stekli dojam da je to jedan lijepi grad kojem bi vrijedilo posvetiti poslijepodne, međutim, mi smo trebali voziti još dosta do Havane ne znajući kakav točno put nas očekuje. No, put do Havane je tekao dobro tako da kad smo se dohvatili autopiste, sve je išlo puno lakše, iako smo mi preferirali izbjegavati autopistu budući da vožnjom lokalnim cestama prolazimo kroz naselja i razgledavamo.
Slika: Cienfuegos
Slika: Cienfuegos
Približavamo se Havani, a 16 km prije Havane se pali lampica rezerve goriva i tu se stvari počinju komplicirati. Iako znam da bih trebao proći još barem 50 km sa rezervom, ne mogu znati jer to nije moj auto i ne znam da li je pokazivanje ispravno. Problem je što na Kubi benzinskih postaja ima jako malo i može proći po 50 i više km dok ne naiđeš na neku. Srećom, bez problema smo pronašli dogovoreni smještaj u dijelu grada Centro Habana. Stan je na 4. katu, ima lift, a soba je veoma prostrana. Vlasnica je starija gospođa Olga koja živi sa sinom Manolitom. Manolito natuca engleski, ali smo ipak morali komunicirati na španjolski. Manolito ima pristup Internetu kod kuće, ali objasnio mi je da može koristiti samo email i otvarati kubanske stranice u što sam se i uvjerio. Plaća 25 CUC mjesečno za 24 sata pristupa (naplaćuje se vrijeme). Poslao sam nekoliko mailova i potrebno je i po pola minute da se pošalje ili primi email minimalne veličine 1 kB.
Mislim da nismo mogli naći bolji smještaj u Havani jer odmah do nas je Paseo de Marti (Prado), a to je šetalište širine oko 15 metara sa klupama i stablima u dužini od oko 300 m. S obje strane šetališta je cesta. Ovdje smo primijetili da učitelji izvedu djecu iz škole na tjelesni odgoj. Navečer bude lijepo osvijetljeno, a ordiniraju konobari iz obližnjih restorana i pokazuju menu turistima, a svakako nije za zaboraviti i noćne dame koje diskretno nude usluge. Avanturistima treba napomenuti da policije ima na svakom koraku, a ovdje po šetalištu se uvijek šeće barem jedan i legitimira cure koje sjede same i muškarce po ne znam kojem kriteriju. Ovo šetalište završava kod hotela Parque Central, gdje je ujedno i park kroz koji se prođe do ulice Obispo. Ulica Obispo je mjesto gdje smo provodili dosta vremena u Havani. Tamo je Cadeca, info za turiste, bankomati, ETECSA (kubanska telekom kompanija) itd. Ima dosta restorana u kojima navečer gotovo u svakom svira bend, a cijene su razumne. Htio bih napomenuti da smo odličnu pizzu u Havani jeli u Obispo ulici na broju 517-B, a to je na početku sa desne strane kad se ide od hotela Parque Central. Obavezno treba probati pizzu, a cijene su u CUP-ovima tako da je pizza sa šunkom (pizza de jamón) 15 CUP (3.7 kn). Isto tako se tamo može kupiti i hladni sok (refresco) od 2 i pol decilitra u čaši za 2 CUP (0.5 kn).
Slike: Havana
Za pozive u Hrvatsku sam morao kupiti telefonsku karticu na kojoj se nalazi kod koji je potreban za telefoniranje, a telefonira se na slijedeći način: na javnoj govornici se podigne slušalica (baš čudno, zar ne) i zatim bira 166. Prvo se javi automat koji kaže da se unese kod sa kartice iza kojeg treba unijeti znak #, a kod prvog korištenja kartice će biti potrebno konfigurirati račun, treba samo odabrati 2 (mislim) za engleski jezik ako želimo i mislim da je to to. U idućim pozivima se bira 166 pa kod sa kartice kojem slijedi znak #, a nakon toga broj koji zovemo, a za Hrvatsku ovako 119 385 35 xxx xxx. Kupio sam karticu od 10 CUC, a minuta poziva je 1.5 CUC.
Dok smo čekali hop-on hop-off bus u parku kod hotela Parque Central, dosađivao nam je beskućnik kojeg je ubrzo udaljio policajac koji je sam reagirao bez da sam ja tražio njegovu intervenciju. Zbog toga smo se osjećali jako sigurno u Havani i cijeloj Kubi pa se nismo ustručavali šetati ulicama u kasne sate. Hop-on hop-off autobusa ima dvije vrste, jedna ruta je T1, a druga T3. Ruta T3 košta 3 CUC po osobi i karta vrijedi cijeli dan, a taj bus vozi do plaža na istoku. Mi smo se vozili rutom T1 koja košta 5 CUC po osobi i isto karta vrijedi cijeli dan, a autobus je na kat gdje je gornji kat bez krova. Ova ruta vozi po aveniji Malecon koja ide uz more pa onda skreće u grad, a vozi pokraj mnogih zanimljivih spomenika, Trga revolucije, Aquaparka itd. Vozi svakih pola sata.
Izašli smo iz busa na Trgu revolucije kako bi se popeli na zgradu na trgu. Međutim, došli smo oko 17 sati i zatvarali su pa nismo mogli gore. Tamo smo upitali taksistu Coco taxija da nas odveze do Viazula pa do Capitolia, a on je tražio 12 CUC. Nisam pristao jer sam vidio da me guli pa smo taktički produžili, a on je doviknuo da može za 8 CUC na što smo pristali.
Preko noći sam auto parkirao u zatvoreno dvorište i garažu preko puta zgrade, a platio sam 2 CUC za noć. U Havani smo proveli 5 noći i za to vrijeme napravili izlet u Viñales. Do tamo sam vozio oko 130 km, a po dolasku na brdo na vidikovac prije mjesta Viñales smo stali i ručali u restoranu odmah pokraj vidikovca. Nakon ručka smo prošetali malo i ugledali super mjesto gdje je mali restoran i pokajali se što smo ručali u onom prvom restoranu koji smo vidjeli. Naime, ovaj restoran je zapravo privatna kuća, a na dvorištu poslužuju goste, tj. terasa je postavljena na obronku brda tako da se sjedi iznad provalije i puca super pogled na ona poznata brda. Nakon toga smo se spustili u Viñales jer su nam rekli da ima dolje super stvari, ali mi smo prvo pratili Transtur-ov autobus koji nas je odveo do nekog mjesta između brda što je jako lijepo uređeno, a kameniti dio brda koji je pod pravim kutem je oslikan golemim crtežom. Ulaz je 3 CUC po osobi, a unutra ima suvenirnica gdje smo kupili cigare. Nakon ovoga smo se vratili do mjesta Viñales pa nastavili prema istoku jer se na par kilometara od tamo nalazi Cueva de Indio. To je špilja kroz koju se prvo hoda 200 m, a nakon toga 200 m čamcem do izlaska iz špilje. Ovaj izlet košta 5 CUC po osobi.
Slika: Viñales
Slika: Viñales
Nakon Viñalesa se vraćamo u Havanu. Kupujemo karte autobusne kompanije Viazul do Varadera i plaćamo 10 CUC po osobi. Rezervirao 2 dana prije, a morao doći platiti dan prije. Prtljage smo imali jako puno i sve su vagali, ali smo platili samo 2 CUC za prekoračenje kilaže. Vožnja u busu je ugodna, klima ugodno podešena, 2 filma prikazana do Varadera. U Varaderu stižemo na autobusnu postaju gdje čeka mini bus koji vozi poput taxija do određene adrese za 2 CUC po osobi. Tako nas je bus ostavio na željenoj adresi gdje smo ustanovili da je soba iznajmljena jer nismo potvrdili dolazak, ali ne našom krivnjom. No, vlasnica je odmah našla drugi smještaj par ulica dalje. Taxi nas je odbacio na tu novu adresu, a soba je jako lijepa, a obitelj još bolja. Također ne pričaju engleski pa je komunikacija bila španjolskom. Ovu smo sobu platili 30 CUC za noć.
Varadero je super organiziran, ulice su po brojevima, a postoji dvije ceste koje idu duž poluotoka, jedna od njih je autopista, a druga je cesta kroz grad. Tu cestu kroz grad sijeku ulice koje imaju brojeve, a ne imena. Mnogo je info tabli koje govore gdje se što nalazi. Zapravo, Varadero na prvi pogled djeluje kao da uopće nije na Kubi. Plaža je blizu, zapravo gdje god da si smješten, uvijek je blizu jer je poluotok uzak. Ovo je druga najljepša plaža koju sam ikada vidio, a možda može dijeliti prvo mjesto sa plažom Pilar na otočiću Cayo Guillermo jer su to dvije različite plaže. Plaža Pilar je manja i nije zagađena marketinški dok je plaža u Varaderu mnogo veća, a tu je i marketinška ponuda. Ogromna površina plaže sa sitnim pijeskom je zadivljujuća. More je valovito, ali nimalo ne smeta kupanju nego zapravo čini kupanje zanimljivijim. Jedna stvar koju sam zaboravio napomenuti da na Kubi nismo vidjeli niti jedan jet-ski, a glisere i katamarane smo vidjeli samo one koji su u svrhu prijevoza turista.Varaderom se vožaju dva Cadillaca, barem smo mi vidjeli samo dva, jedan bijeli i jedan ružičasti. Oba taksiraju, a mi smo uspjeli dobiti bijelog pa nas je provozao 20-ak minuta po Varaderu, a za to sam platio 10 CUC.
Slika: Plaža u Varaderu
Slika: Vožnja u Cadillacu iz 1955.g.
Nakon 2 noći u Varaderu završilo je naše 15-dnevno putovanje po Kubi. Budući da nam je let išao iz Varadera, uzeli smo taxi koji nas je odvezao za 20 CUC iako je taxista iz Cuba taxi prvo tražio 50 pa onda spustio na 35. Nazad smo letili aviokompanijom AirBerlin do Munchena. Budući da smo imali dosta prtljage, a ova aviokompanija je za dijete dala manje kilaže, bili smo dosta iznad limita i trebali smo platiti oko 130 CUC (barem je tako rekao tip na šalteru), ali da će on napraviti tako da ne moramo platiti nego da mu damo napojnicu što sam svakako i mislio pa je tako zaradio 5 CUC. I ovdje šetaju policajci sa psima koji njuškaju prtljagu. Nakon čekiranja, morali smo na drugom šalteru platiti odlaznu taksu koja je iznosila 25 CUC po osobi, za dijete nismo morali platiti. Ponovno prolazak kroz kabine gdje ide jedna po jedna osoba tako da su mene i suprugu s djetetom razdvojili. Nakon toga sigurnosna provjera, te 5 sati čekanja na polijetanje jer je avion kasnio 3 sata zbog greške na nekom dijelu sustava. Avion je nešto udobniji od onog aviokompanije Condor, a let do Munchena je trajao 9 i pol sati.
Dolaskom u Munchen osjetimo veliku temperaturnu razliku, sa kubanskih 30 stupnjeva na europskih 4 stupnja što nakon 40 dana boravka na vrućini djeluje dosta čudno. Uzimamo vlak s aerodroma do glavnog željezničkog kolodvora, a budući da je avion kasnio 3 sata, tako smo zakasnili na dnevni vlak pa čekali noćni. Sreća pa smo bili u Europi gdje je Internet dostupan posvuda pa smo tako ubili vrijeme do vlaka. Vlakom se vozimo 11 sati do kuće.
